izvor: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20040120/temedana01.asp
20. 2 2004.  

RAZGOVOR Dr. STANKO URŠIĆ, STRUČNJAK ZA ZBRINJAVANJE OTPADA

Hrvatska - Eldorado za ekološki kriminal

Jedino ekološki prihvatljivo rješenje problema komunalnog otpada je odvojeno prikupljanje, recikliranje i ponovna uporaba, te odlaganje malog dijela, do deset posto inertnog ostatka, na sanitarne deponije. Deponiji u današnjem obliku ne bi ni postojali, a za sanitarne bi trebalo deset puta manje prostora

piše Lidija GNJIDIĆ

Prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu, dugo godina bavi se ekološkim pitanjima i problemom otpada u Hrvatskoj. Član je više državnih komisija za procjenu utjecaja na okoliš. Kao član takve jedne komisije svojevremeno je bio protiv prihvaćanja spalionice opasnog otpada PUTO.
Komunalni i tehnološki (industrijski) otpad sadrže opasni otpad, bez obzira na zakonsku obvezu njegova odvajanja i zasebnog zbrinjavanja. U kakvu se opasnost dovodimo nepropisnim odlaganjem opasnog otpada?
— Dvije su glavne skupine opasnih tvari koje tako dospijevaju u okoliš: teški metali, kao živa, kadmij, olovo, talij, ali i brojni drugi, te različite organske kemikalije - pesticidi, herbicidi poliklorirani i polibromirani bifenili, otapala, obični i halogenirani ili kondenzirani aromatski ugljikovodici (ali i neki anorganski i još mnogi drugi spojevi).

Trajne posljedice

Svi halogenirani ugljikovodici i brojni pesticidi i herbicidi, zbog fizikalno-kemijske naravi procesa kojima se dobivaju, skoro neizbježno sadrže i dioksine, najotrovnije tvari stvorene industrijskom djelatnošću. U usporedbi s drugim tvarima, radi se o vrlo malim koncentracijama, ali kod dioksina pravila o koncentracijama drastično se razlikuju od ostalih.
Te su dvije skupine na određeni način povezane preko već postojećih spojeva ili onih spojeva koji će nastati na nenadziranim odlagalištima. Dovodimo se u golemu opasnost, to veću jer su štetne posljedice za ljudsko zdravlje i okoliš - ponajprije vodu i tlo, ali nerijetko i zrak - nastale zbog nekontroliranog odlaganja opasnog otpada, dugotrajne i vrlo se teško otklanjaju. U mnogim je slučajevima onečišćenja vode i tla sanacija nemoguća, a štetne posljedice ostaju praktički zauvijek.

Na koji način bi se takav otpad trebao zbrinjavati, odnosno kako se zbrinjava u Hrvatskoj?
— U Hrvatskoj, najblaže rečeno, nikako, vrlo često upravo kriminalno. Za apsolutno nužnu i najhitnije potrebnu promjenu nabolje potrebna je, kao prvo, suvisla i dosljedna strategija i program za postupanje s opasnim otpadom, s jasnim i hitnim vremenskim odrednicama, za cijelu zemlju, i za svaki grad i općinu posebno. To uključuje stvaranje i neprestano ažuriranje preciznog i sveobuhvatnog kataloga nastajanja i već nastalog opasnog otpada svih vrsta koji mora biti potpuno dostupan najširem krugu potencijalnih korisnika i građana, o institucijama i medijima da se i ne govori.
To uključuje također i operativno nametanje jasnih i neopozivih obveza gradskim i općinskim upravama, komunalnim, industrijskim, trgovačkim i servisnim tvrtkama da provedu odvojeno prikupljanje i postupanje s opasnim otpadom. I drugo, potrebno je trenutačno zasnivanje određenog broja dobro koncipiranih privremenih, strogo nadziranih i najstrožem javnom građanskom i institucionalnom nadzoru dostupnih odlagališta i komunalnog i industrijskog opasnog otpada.

Nema "savršene" spalionice

Poznati ste kao zagovornik premještanja spalionice opasnog otpada PUTO izvan Zagreba. Upozoravali ste da je ideja o smještanju takve spalionice u grad "opasna i sasvim neodgovorna zamisao". Zašto?
— Najkraće, zbog toga što ne postoji niti će ikad postojati spalionica komunalnog, a posebno ne opasnog otpada koja ne ispušta neprestano otrove u okoliš, među njima i najstrašnije: dioksine, živu, talij, kadmij, krom, olovo i bezbrojne druge. Treba znati da osim dioksina, minimalni katalog istraženih i utvrđenih ispuštanja organskih (toksičnih) tvari obuhvaća oko dvije stotine spojeva, te da je s fizikalnog kemijskog stajališta najnormalnije očekivati da je taj broj zastrašujuće veći (takve su procjene u znanosti nesporne). Dopuštena ispuštanja stanoviti su kompromis zakonodavca i zainteresiranih industrija s jedne, i pritiska znanstvene i ekološki obaviještene javnosti s druge strane.
Nema "savršene" spalionice. Čak i zakonodavac predviđa incidente, procedure postupanja i prekida rada ili "stabilizacije" u incidentnim situacijama. Nema postrojenja koje može neprestano raditi u jednakom režimu, a kamoli u optimalnom. Treba znati da se dioksini mjere najviše dvaput godišnje. I to u Europi! Kod nas, naravno, nikad. Norme o dopuštenim ispuštanjima niti su apsolutno pouzdane niti nepromjenljive, a najmanje su jamstvo potpune sigurnosti kao što to iz svojih partikularnih interesa stalno nameću zainteresirani lobiji. Neka ispuštanja ni najmoderniji propisi valjano ne reguliraju - submikronski sitne čestice prašine, na primjer, koje izlaze iz dimnjaka spalionica.
U samo jednom kubnome metru dima iz spalionice koja radi u "idealnom" režimu može biti i više od dvadeset tisuća milijardi takvih čestica po kubnome metru dima. Te su čestice vrlo toksične, duboko prodiru u pluća (za razliku od obične prašine koju respiratorni sustav puno lakše zaustavlja) i na svojoj su površini "solidno načičkane" adsorbiranim najgorim otrovima, primjerice dioksinima. To je puno ozbiljnija prijetnja za zdravlje ljudi od "obične" prašine.
Ekologisti upozoravaju na namjeru vlasti da tvornicu (jednu od tri) Dalmacijacementa u Kaštelima pretvori u spalionicu komunalnog otpada, kao što je urađeno s cementarom Koromačno u kojoj se, među ostalim, spaljuju stare automobilske gume i tehnološka otpadna ulja.
— Cementara koja spaljuje otpad zapravo je spalionica otpada, samo bez uređaja za pročišćavanje dimnih plinova, osim onih za uklanjanje većeg dijela cementne prašine. Treba još samo dodati da je potpuno nevjerojatno da bi tvornice cementa pristale uložiti potrebna sredstva u sustave za pročišćavanje koje bi prije ili kasnije, čak i ako Hrvatska ne uđe u Uniju, morali instalirati. Ti sustavi, naime, u Europi moraju zadovoljavati iste norme (na snazi od 28.12.2002.) propisane u EC/76/2000 za spalionice otpada i to im se nikako ne bi moglo isplatiti osim ako ne bi bili subvencionirani za tu rabotu. Ako bi, dakle, Hrvatska ostala svojevrsni Eldorado za ekološki kriminal kao što je to sada, jer cementare, osobito ona u Koromačnom, spaljuju i opasni otpad, a nemaju uređaje za pročišćavanje, i nikome ništa, onda se sve može očekivati. Uostalom, "sve" se već i događa.

Civilizacijski projekt

Spominjali ste vlastiti koncept zbrinjavanja komunalnog otpada. O kakvom se konceptu radi?
— Jedino ekološki prihvatljivo rješenje problema komunalnog otpada je odvojeno prikupljanje, recikliranje i ponovna uporaba svega što se može reciklirati, te odlaganje malog dijela, do deset posto inertnog ostatka, na sanitarne deponije. Opasni komunalni otpad zasebno se rješava. Tako se papir (oko 30 posto), biootpad (daljnjih 30 posto), veći dio plastike (posebno PET), metali i staklo (ukupno dvadesetak posto) normalno vraćaju u uporabu, kao i građevinski otpad. Deponiji u današnjem obliku ne bi ni postojali, a za sanitarne bi trebalo deset puta manje prostora.
Sustave uopće nije teško postaviti, treba samo dati šansu mladim nezaposlenim tehnolozima, biotehnolozima i ostalima. Cijena bi bila neusporedivo manja od bilo koje dosad u igri, a kada se uračunaju ekološki socijalni troškovi sadašnjeg kaosa ili nekih ponuđenih "rješenja", te dobitak od recikliranja i očuvanja okoliša i prostora i zdravlja ljudi, projekt bi bio zapravo "besplatan". Taj je civilizacijski projekt nužan i apsolutno je moguć,u relativno kratkom roku.


Dalmacija ima velikih problema s otpadom: preplavljena je divljim odlagalištima, a ideju o regionalnom centru za zbrinjavanje komunalnog otpada "miniraju" stanovnici Lećevice u Dalmatinskoj zagori, gdje bi taj centar trebao biti smješten. Imaju li se stanovnici Lećevice (odnosno bilo kojeg mjesta) razloga bojati takvog deponija?


— Kad se uzme u obzir dosadašnja praksa, stanovnici Lećevice i te kako imaju razloga bojati se. Kao što se može vidjeti iz prethodnog, sadašnji nepodnošljivi deponijski problem umjetno je izazvan i ne mora ga uopće biti, a bude li nešto razuma i etike, neće ga više ni biti. Inače, racionalnije od izgradnje nekih novih nebuloznih centara bilo bi održati minimalne radne površine na sadašnjim deponijima (dakako, ne na onima u parkovima prirode), tijekom i nakon sanacije tih deponija, jer više - realno - nije ni potrebno. Radije to nego novi deponiji ondje gdje je priroda praktički još netaknuta i neprestano stvarati nepotrebne društvene sukobe i ogorčenja u ljudi.

   

Splitski primjer

Možete li navesti neki inozemni primjer efikasnog zbrinjavanja komunalnog otpada?
— Radije ću navesti domaći primjer o kojem se sramotno šuti. Jedan Splićanin, vaš sugrađanin (Tomislav Lerotić, op.a.) samoinicijativno je oblikovao kartonsku kutiju za odvojeno prikupljanje papira i pokrenuo inicijativu i sustav kojom se, prema podacima tvornice koja ga preuzima, u Splitu godišnje prikupi oko 1700 tona papira za recikliranje, što je više od tri krcata teretna vlaka i vrijedi oko tristo tisuća kuna!
I sve to bez i jedne sekunde medijske potpore, bez mrvice potpore grada ili nadležnih institucija. Čovjek od toga nije ni tražio ni dobio ni lipe, a grad je dobio 1700 tona smeća manje na Karepovcu! To jasno pokazuje što bi se tek moglo napraviti kad bi se svi, složno i odgovorno, zauzeli. A dobrih stranih primjera ima na stotine.

Superotrovna bomba iz spalionica

Spalionica ne predstavlja apsolutno nikakvo rješenje problema komunalnog otpada. Ukupna masa novog, zapravo loše transformiranog otpada veća je od početne mase. Matematika i kemija su neumoljive: više se ispušta u okoliš nego što se doveze u spalionicu! A nevolje tek počinju: pepeo iz filtera sadrži i preko četrdeset tisuća puta više dioksina po jedinici mase nego dimni plinovi. Analogno, onečišćene vode iz spalionica sadrže od tri milijuna puta naviše dioksina!
Volumen smeća reducira se u spalionici komunalnog otpada na 45 posto početnog, a dobiva se kemijska superotrovna bomba za milijarde godina koju nekamo treba pospremiti. To je vjerojatno najgori aspekt te potpuno promašene tehnologije koja se održava samo zahvaljujući velikom novcu koji "vrti". Dio pepela i šljake rabi se za nasipe i podloge, dio se pokušava učiniti manje opasnim vezanjem pomoću cementa, no ne postoji pouzdano, dugoročno i ujedno tehnološki uhodano, te komercijalno prihvatljivo rješenje. U boljem slučaju, najopasniji dio pepela odlaže se na deponije, može se zamisliti uz kakve troškove i posljedice. Dioksini su, naime, kancerogeni i toksični i teško oštećuju imuni sustav, bitno štetno utječu na razvoj i funkcioniranje reproduktivnih (ali i drugih) organa, na centralni nervni sustav, metabolizam... Na posljetku, spalionice komunalnog otpada vrlo su skupa postrojenja, potpuno neisplativa.